Putovanje koje inspirira i tjera vas na (ponovno) čitanje
Dobro je, i normalno, da svatko od nas ima loše dane. Ipak o njima se rijetko govori, posebice na društvenim mrežama na kojima se svi trude prikazati da žive savršen život što često, posebice kod tinejdžera, zna dovesti do nesigurnosti i depresije zbog (ne)življenja takvoga života.
Na početku je važno spomenuti da svoje profile na društvenim mrežama kreiramo sami, sami biramo što ćemo, kada i koliko pokazati. Isto je tako važno znati da osoba s druge strane ekrana sama bira određene trenutke koje će dijeliti sa svojom zajednicom i da je to samo mali dio njihova pravoga života.
Ipak, Marko Babić nije jedan od takvih likova s Instagrama, on je svoju priču o dobrim, ali i lošim, danima odlučio podijeliti s javnošću. Dogodovštine iz svojeg života često je dijelio na Instagramu, ali onda je u listopadu 2021. godine počeo dijeliti i svoje Putovanje. Vjerujem da je zbog te jedne objave, u kojoj je reprezentativno kazao da boluje od sarkoma, poznat većinskoj populaciji Hrvatske, a i šire. Paralelno s Instagram izvještavanjem nastajala je i njegova prva (nadajmo se ne i posljednja) knjiga, koja je svjetlo dana ugledala u studenom ove godine i preko noći postala Bestseller, baš kao što je to sam autor unutar knjige predvidio. Knjiga nosi naslov Putovanje zvano igra i u maniri dnevničke ispovijedi prati razdoblje od godinu dana, tri biopsije, deset ciklusa kemoterapija, jedne operacije i jedne transplantacije, a zapravo prati puno više od same dijagnoze, bolesti i šetnje bolničkim hodnicima – prati razvoj optimizma, nade i ljepote življenja.
Ali jednako sam tako svjestan da je često samo strah ono što nas sprječava da se popnemo na njegov vrh. Ako mu dopustimo da upravlja nama, onda ne živimo život, nego živimo strah.
Pripovjedač nas u priču uvodi jednog sunčanog dana tijekom igre u parku s vlastitim djetetom, što se naizgled čini idiličnom situacijom, no tek jedan poziv u trenu je uspio srušiti ljepotu trenutka. Vijest o tome da je Marko bolestan saznajemo jednako brzo i direktno kao što je to on saznao te tako počinje njegovo ogoljivanje pred očima javnosti, ponekad vrlo naturalističkim motivima i opisima onoga što mu se dogodilo.
Tri su poglavlja unutar knjige vrlo posebna po svojoj strukturi jer apostrofiraju nekoga ili nešto. Poglavljem Mojim curama pripovjedač se obraća svojim kćerima dajući im savjete za budućnost i život. Potom imamo poglavlje Posljednja meditacija kojim pripovjedač apostrofira sam sarkom. Uvijek je hrabro pogledati u oči neprijatelju i reći mu što misliš, a vjerujem da je ovo poglavlje način na koji se Marko, možda i nesvjesno, suočio s, kako on kaže, njegovim suputnikom. Treće poglavlje s apostrofom je pretposljednje poglavlje naziva Dragi prijatelju i njime se pripovjedač obraća prijatelju-čitatelju.
Motivi koje možemo susresti u ovoj knjizi su bol, strah i smrt i oni naizgled djeluju kao nešto loše, no to zapravo nisu. Ti su motivi samo način na koji nas autorski pripovjedač upućuje u ono što se u njegovom životu dogodilo, a motivom meditacije on pomaže sebi, a paralelno čitatelja uvjerava da je ponekad loš životni događaj zapravo dobar i da je uvijek bitno odigrati rundu onim kartama koje si dobio. Tijekom cijeloga djela pratimo istančani humor autorskog pripovjedača koji se ocrtava u činjenici da svoju partnericu naziva Nevjenčana, a pronalazimo i još nekoliko zanimljivih nadimaka, poput Direktora i Principesse.
Lightmotiv koji se provlači cijelim djelom jest zapravo mentalno zdravlje. Autorski nas pripovjedač uvlači u svoje razgovore s psihologom, svoje unutarnje borbe i načine suočavanja sa svime što je život stavio pred njega. Također, cijelim nas djelom inspirira i potiče da se zaustavimo, da ne žurimo, da pronađemo vremena za prijatelje i druženje jer jedan trenutak zbilja može promijeniti mnogo. Ono što je Marko htio ostaviti sebi kao podsjetnik nakon što ozdravi, podsjetnik je i upozorenje svakome od nas.
Jeste li ikada vidjeli klinca koji subotom ujutro razmišlja o tome da u ponedjeljak mora krenuti ranije u vrtić jer će zbog najavljene kiše sigurno na cestama biti gužva, a on jednostavno mora stići na jutarnje čitanje slikovnice?
Ja nisam. Ali zato znam puno odraslih koji se u subotu zamaraju situacijama koje nosi ponedjeljak. Djeca žive u trenutku.
Ova je knjiga u mnogočemu različita od ostalih knjiga koje sam pročitala u životu, a pročitala sam ih pozamašan broj, ali ono što je najviše razlikuje od drugih je činjenica da je Marko Babić od zahvala stvorio svojevrsno poglavlje ove knjige.
I to bi bilo sve. Sada mi preostaje da odem potražiti dijete u sebi jer me je na to nagnala knjiga nekog lika koji je jednom imao sarkom. A svima vama jedna važna poruka – ako ste odlučili da ćete u 2023. godini pročitati barem jednu knjigu, neka to onda bude ova!
Putovanje koje inspirira i tjera vas na (ponovno) čitanje,
Tiana Lakoseljac
